Pre nego što zaspim
18:36
Onda je nisam cenio, i ako je ona uvek bila tu za mene kad god bi mi nešto zatrebalo, ali onda kao klinac ja to nisam gledao kao njenu ljubaznost, već kao njenu obavezu. Koliko sam bio glup. Ma koliko puta bio nepravedan ona bi svaki put prešla preko ponosa i opet mi dala ruku. Onda sam mislio da je glupa, a da sam ja smrt za žene. Sad....sa možda još nekoliko preostalih godina za život, shvatam da je onda bila i više od prijatelja i da je bila veći čovek od svih nas. I srećan li je čovek s kojim deli postelju, srećan li je, kad je prvo što vidi u zoru jeste njeno belo andjeosko lice, okupano jutarnjim zracima sunca. Srecan li je... I nemojte me pogrešno shvatiti ja sam voleo svoju ženu, volim je i sad, i ako ona više nije pored mene, već me čeka sa druge strane vrata, zaista... ali ipak.. mislim da nikad neću prežaliti što toj devojci nisam dao šansu. Čak i sada.... još uvek se nadam da će se pojaviti na mojim vratima, i potrčati mi u zagrljaj, kao što znam da je oduvek htela, ali nije smela, jer me je onda ona bolje poznavala, od mene samog. I evo sada sedim ovde u stolici za ljuljanje ispred kamina, uz tiho pucketanje vatre, i još jedan dan, i još jedan mesec i još jednu godinu razmišljam o njoj u nadi da može da čuje moje misli, u nadi da mogu njima da je prizovem i samo da je još jednom vidim pre poslednjeg laku noć.
A.S.
0 komentara